Bonita Pietila sudjelovala je na panelu Spoj iz koprodukcijskog raja na NEM-u 2015, tokom kojega je razgovarala o prednostima današnje televizijske industrije kao i o prednostima i nedostacima koprodukcije.
Karijeru ste počeli kao promotorica koncerata. Koje su vam uspomene iz tog razdoblja najdraže?
Bila sam tako mlada, a radila sam sa svim svojim prijateljima. Mislim da je to dio uzbuđenja. Kada radite na živom projektu i morate neposredno donositi odluke, to je uzbudljivo, no mislim da mi nikad nije bilo teško donositi te odluke. Pravi izazov bio je pobrinuti se za to da doneseš ispravnu odluku i da serija ide dalje. To mi je pružalo golemo uzbuđenje i bila je to najbolja karijera koju sam imala.
Kako ste prešli na televiziju?
Preselila sam se u Los Angeles i mislila sam da ću raditi u glazbenoj industriji, ali nisam mogla naći posao. U to vrijeme djevojkama nije bilo lako naći posao. Sva moja dotadašnja postignuća nisu ništa značila. U jednom trenutku bila sam jedina ovlaštena promotorica koncerata u SAD-u, ali u toj industriji nisam mogla pronaći posao. Stoga, premda je to bilo žalosno, morala sam pronaći drugi izvor zarade pa sam počela raditi kao agentica za talente.
Zabavna industrija sulud je svijet u kojem vas netko može angažirati zbog vještina koje posjedujete i to se i meni dogodilo.
Što smatrate ključnom vrlinom u pronalaženju odgovarajućih glasova za Simpsone? Koji vam je lik predstavljao najveći izazov?
Mislim da riječ izazov nije odgovarajuća u ovom kontekstu. Ja uvijek tražim komediju i glumce koji imaju komičarski tajming, ali ti glasovi moraju biti i prepoznatljivi u usporedbi s ostalima, stoga morate pronaći jedinstvene kvalitete u nečijem glasu. Neki iznimni televizijski i filmski glumci bili su nam dostupni, ali njihovi glasovi nisu bili jedinstveni, stoga smatram da ti glasovi ne bi bili dobri za seriju. Svaki glas mora imati jedinstvenu kvalitetu zvuka s izvrsnim izgovorom. Osim toga, ti glasovi moraju imati jasnoću i komičarski tajming. Sve je to vrlo važno.
Ne bismo pogriješili kada bismo vas nazvali najvećim špijunom u svijetu šoubiznisa. Vi ste u Simpsone uspjeli dovesti Juliana Assangea, Banksyja i Thomasa Pynchona kada nitko drugi na svijetu nije znao gdje se oni nalaze. Kako vam je to uspjelo?
Pa kad god se pojavi potreba, smjesta pomislim: „Tko bi mogao poznavati tu osobu?“ Vodila sam se teorijom da je jedna osoba od druge udaljena najviše šest drugih osoba.
Julian Assange sjajan je primjer. Zapitala sam se tko bi mogao poznavati Juliana Assangea i zaključila: njegovi odvjetnici! Stoga sam pronašla njegove odvjetnike. Čitala sam članke o njima i ubrzo saznala tko ga zastupa i napisala sam pismo njegovim odvjetnicima. Naposljetku su mi odgovorili. Nije to bio brz proces. Takve stvari mogu dugo trajati i morate dokazati da ste ugledna osoba i pojasniti odakle ste i što želite i trebate naglasiti da niste u lovu na novinsku senzaciju. Nikad ne biste trebali lagati. Nemojte lagati jer to nema smisla.
Banksyja sam pronašla preko osobe za koju sam mislila da je njegov agent za prodaju umjetnina. Zapitala sam se tko bi mogao pronaći tu osobu. Mislim da mi je najteže bilo doći do Tonyja Blaira. Tko bi mogao najbolje poznavati Tonyja Blaira? Glasnogovornik. Morate logički razmišljati. Pristup koji djeluje u jednom slučaju neće nužno upaliti u nekom drugom. Katkad osobe nisu zainteresirane za suradnju s našom serijom, ali morate ih pokušati nagovoriti. Katkad je riječ o podužem razgovoru.
Najduže sam nagovarala Ringa Starra. Njega sam na suradnju s našom serijom nagovarala najmanje šest mjeseci, ali nipošto nisam odustajala. Ne smijete prebrzo odustati, ali ako osoba ima razlog zbog kojeg ne želi surađivati, a vi o tom pitanju ne možete ništa učiniti, morate prihvatiti negativan odgovor. Mislim da me menadžer Ringa Starra odbio četiri ili pet puta, ali smatrala sam da je to doista bila izvrsna ideja. Nije bilo razloga da ne ostvarimo suradnju. Bio je to izvrstan nastavak. Marge obožava Ringa Starra i imala je njegove slike. Bila je to prava počast njemu i doista sam smatrala da će to biti nešto sjajno. I bilo je.
Za seriju Simpsoni osvojili ste tri nagrade Emmy za izvanredni animirani program u udarnom terminu. Što ta tri nastavka (HOMR, Behind the laughter i Trash of the Titans) čini tako drukčijima i posebnima?
Hoćete li u nekoj godini osvojiti nagradu ili ne ovisi o tome kakvu konkurenciju te godine imate. Dakle važna je i kvaliteta ostalih nominiranih serija. Međutim, mislim da je u našem slučaju iz serije teško izdvojiti nastavke koje prijavljujemo na nominacije. Naposljetku o tome odlučuje voditelj serije, ali svakako želimo prijaviti one nastavke koji su doista duhoviti. Nasmijemo li žiri, imamo veće izglede za pobjedu. I animacije moraju biti izvrsne, a u obzir treba uzeti i duhovitost scenarija i kvalitetu glumaca koji su oživili likove, stoga to nije nimalo laka odluka. Ponosimo se mnogim svojim nastavcima pa nam je teško izabrati samo neke od njih.
Koji su vam izazovi u ulozi producentice bili najveći?
Mislim da se svatko tko radi na televiziji i kao producent susreće s istim izazovom, a to je vrijeme. Iz tjedna u tjedan morate isporučiti nove nastavke pa je teško organizirati vrijeme. Svaki put pomislite da je taj nastavak mogao biti i malo bolji i da ste neku scenu mogli ponovno snimiti. Ne uspijete uvijek iz prvog pokušaja, ali morate naučiti uspjeti u prvom pokušaju jer možda nećete imati vremena ponoviti scenu.
Biste li voljeli da ste nešto učinili bolje?
U seriji? Da, ali mislim da gledatelji to nisu primijetili. Svi ovdje jako pazimo na detalje i sve mora biti savršeno, ali moram naglasiti da se mi ovdje nikad ne svađamo. Naše rasprave najpristojnije su koje ste ikad čuli. Svi su jako pametni i izvrsno obavljaju svoj posao pa kod nas nikad nećete imati priliku čuti nešto poput: „Idiote! Zašto si to učinio?“ Umjesto toga kažemo: „Ne razumijem i smatram da bismo to trebali učiniti ovako.“ Naše su rasprave vrlo pristojne. Svi ovdje jako dugo rade ovaj posao pa nikad ne govorimo ništa nepristojno u vezi s kvalitetom posla, nego samo naglasimo da možda imamo neki drugi prijedlog.
Kako se današnja televizija razlikuje od televizije s početka vaše karijere? Nedostaju li vam neke osobine? Koje su najveće prednosti današnje televizije?
Mislim da je najveća prednost svakako količina mogućnosti. Danas imamo toliko mogućnosti da osmislimo izvrsnu seriju bilo kojeg žanra. Toliko je mnogo načina za predstavljanje novih zamisli. Imamo mreže i internetsku televiziju, internetske platforme i YouTube… Postoji mnogo više mogućnosti nego prije. Na početku moje karijere imali smo tri mogućnosti, odnosno tri mreže, i to je bilo manje-više sve. Mislim da živimo u zlatnom dobu televizije. Sve više darovitih ljudi piše izvrsne serije sa sjajnom produkcijskom vrijednosti za koju nije bilo novca kad sam se ja počela baviti ovim poslom. Stare serije većinom su snimane na jednom setu koji su morali iznova koristiti, a danas… Kad sam prvi put gledala uvodnu scenu Igre prijestolja, setove i produkciju, pomislila sam da se to nije snimalo u studiju. U to je utrošeno mnogo novca na produkcijsku vrijednost. Na ekranu vidite novac koji prije nismo imali, a to je tako jer publika koja plaća zahtijeva i višu razinu kvalitete.
Koprodukcija se često spominje kao najpoželjniji put od ideje do realizacije projekta, i kreativno i financijski gledano. Što vam se najviše sviđa kod takvog oblika suradnje?
Nisam sigurna je li najpoželjniji. Možda je riječ o prihvaćenijem putu nakon što odredite troškove projekta i vidite da je koprodukcija potrebna, ali mislim da, ako netko sve to može sam odraditi, to će i učiniti. Koprodukcija pruža dodatne izvore prihoda. Sve sami odraditi možete samo ako posjedujete mrežu i možete producirati vlastite serije. Međutim, uvijek morate surađivati s drugima. Svi su ovi projekti rezultat zajedničkog rada. Katkad na kraju filma gledamo popis zaslužnih pa pomislimo da se na popisu nalazi mnogo tvrtki. To je zanimljivo. Mislim da ljudi žele uložiti malo novca na mnogo strana pa se nadaju da će nešto od toga uspjeti. To je sigurniji način. Čini se da se tako stvari danas rade da bi projekt osvanuo na ekranu, neovisno o tome je li riječ o velikom ili malom projektu.
Kako biste opisali svoj najnoviji projekt, snimanje turneje speed metal benda? Kako ste se odlučili upustiti u takvu pustolovinu, odnosno pothvat?
Karijeru sam počela u glazbi i to je oduvijek moj omiljeni zabavni žanr, ali za ovaj sam se projekt odlučila jer obožavam dokumentarne filmove. Međutim, ovo nije pravi dokumentarni film, nego priča. To je vrlo duhovita, ljudska priča o tome što se dogodi kada bend koji nije slavan pođe na turneju. Kada slavni bendovi idu na turneje, to je posve druga priča. Ja sam htjela pokazati što se dogodi kada na turneju krenu bendovi koji su na početku karijere. Svi bendovi moraju to proći i nema drugog načina. Ovo je zabavno i duhovito i riječ je o pravome bendu, a ne nekom koji sam ja okupila. U ovom bendu postoji zajednička dinamika koja mi se učinila toliko zabavnom, privlačnom, razumljivom i multinacionalnom da je to svima zabavno.
Uz sav svoj posao, strastveno se bavite i fotografijom. Što privlači vašu pozornost?
Shvatila sam da ljudi katkad neke stvari ne vide istim očima kao ja. Brat me često pita zašto se fotografije istog mjesta koje smo on i ja snimili na planinarenju razlikuju. Zato što ljudi stvari vide drukčije, a mislim da je zabavno otkrivati svjetlo u nečemu. To je moj hobi i obožavam ga. Snimam samo polaroidne fotografije. Daju nam drukčiji pogled nego digitalni fotoaparati i to mi se sviđa jer pritom naučite iz jednog pokušaja snimiti fotografiju koja se više neće mijenjati. Da od tog zanimanja živim, možda bih stvari radila drukčije, ali morate vjerovati da imate savršen kadar. Da bi fotografija bila uistinu dobra, morate čekati taj savršeni trenutak.
Koliko dobro poznajete našu regiju? Što očekujete od NEM-a?
Ne poznajem vašu regiju. Mogu samo pretpostaviti da svi žele gledati televiziju i da svi vole zabavu. Ovo je još jedna zemlja koju nikad prije nisam posjetila i vrlo sam uzbuđena. Puno putujem, ali nikad nisam bila u ovom kraju. Gledala sam Hrvatsku u reality showu Čudesna utrka i činilo se da su svi natjecatelji bili očarani ljepotom Hrvatske pa sam uzbuđena jer ću to osobno moći vidjeti.
Biste li razmotrili snimanje nekog projekta u našoj regiji?
Nikad se ne zna. Za svaki projekt važno je s kim surađujete. U tome se krije zabava. Ako će to biti loše za vas, zašto biste to radili? Stvoriti nešto znači uložiti sebe tijekom realizacije, stoga je važno pronaći divan projekt s ljudima s kojima uživate raditi i koje poštujete, kao i oni vas.
Kako birate projekte?
Pronađem nešto što me zaintrigira. To može biti tema koju dobro poznajem ili o njoj ne znam baš ništa, ali mislim da izazov svakako mora biti prisutan i svaki novi projekt mora biti drukčiji od prethodnoga. Pronađemo izazov pa se zapitamo: „Imam li dovoljno vremena da to dobro izvedem?“ Ako nešto nećete napraviti kako treba, nema smisla ni početi. Imam li vremena za to? S kim ću surađivati? Kako ću to ostvariti? Sve se odvija neposredno i odluke morate donositi brzo. Međutim, nije teško odlučiti ako imate sredstva i ljude do kojih možete doprijeti i sviđa vam se tema. Katkad ljudi traže da prihvatim projekte koji mi se ne sviđaju pa moram biti pristojna, ali u sebi pomislim da me dotična tema uopće ne zanima. Ako meni neka tema nije zanimljiva, mislim da se neće svidjeti ni drugim ljudima.
Kako zamišljate budućnost televizije?
Sve će se snimati na zahtjev. Kvaliteta će biti vrlo visoka i sve će biti dostupno u bilo kojem trenutku. Nije važno gledamo li serije svaka dva dana ili svaki tjedan, svejedno ćemo ih gledati. Mislim da će najvažnije biti vidjeti tko odlučuje o tome kako ćemo nešto vidjeti. Mislim da ćemo moći zahtijevati što i kada želimo gledati. Mrežna televizija dobro je ustrojena i ubuduće će postojati. Mnogi ljudi gledaju televiziju i mnogi će gledati prvo ili drugo prikazivanje, reprize i slično. I dalje će biti vanjskih prihoda. Samo treba utvrditi koliko morate potrošiti na seriju na temelju toga koliko možete zaraditi na prihodima. Televizija će nastaviti smišljati nove načine prijenosa svojih sadržaja gledateljima.
Kad je Fox osnovan, nije bio dostupan u cijelom SAD-u. Moja je majka morala voziti sat vremena do prijateljice da bi gledala prvi nastavak showa Tracey Ullman jer je htjela vidjeti moje ime na ekranu, a danas je taj kanal dostupan u cijelom svijetu.
Žalite li zbog čega u karijeri i postoji li koji projekt koji biste silno željeli realizirati?
Prije bih to nazvala odmorom iz snova, a ne projektom iz snova. Uvijek postoji gomila projekata koje biste mogli realizirati i imam puno posla, stoga ono što silno želim jest odmor iz snova.
